Počet ću živjeti! Kad se probudim živjet ću! Hoću!
Napravit ću si bijele pramenove, možda i nešto ljubičasto, prekinut ću s njim i poševit se s onim drugim, otići ću kod frendice u Amsterdam, depilirat ću se (bar češće nego do sad), kupit ću kožnu jaknu, prevest ću do kraja onu knjigu koju sam počela predavno, više ću se smijati, da, to je važno, manje ću se mrštiti, bit ću sretnija, bit ću najbolja

Vikend na Savi, Jarunu, Šalati, bilo gdje. Zatamnjena stakla, skupi auto. Ništa jeftinije od Marlbora, ništa jeftinije od Zare. I ništa starije od 25. Uglavnom.
Ništa niže od 13cm na štikli, ništa manje crveno od crvenog ruža. Ništa jeftinije od Svarog votke, ništa manje sjajno od Swarovskog. Ništa manje od 5000 eura za godinu faksa na kojem se ispiti polažu preko interneta i nije poanta da jednog dana diplomiraš. Ništa manje od centra, ništa manje od Bulldoga. Sve to košta, nije bitko tko plaća, a nije na kraju ni bitno koliko košta. Samo da košta.

Ne znam koja je formula do uspjeha koji se zove "kako s mnogo love izgledati jeftino", ali uspjevaju.

Vikend kod frendice u Sigetu. Sama je doma i sretne smo zbog toga, nema nikoga da nam smeta. Imamo 40kn za pizzu, imamo litru vina koje se počelo pretvarati u ocat, nema veze. Lijepo je i pričamo kako će nam biti još ljepše.

Danas sam bila na faksu, radimo neke projekte, a ja zapela s najglupljom mogućom ekipom, oh well.
Pepeljara mi se prelijeva, jedva govorim, boli me sve od nosa, ušiju i grla pa do pluća. Tu i tamo mi prođe kroz glavu da su to možda početni znakovi raka grla ili pluća, al onda opet imam 23 godine i jednostavno ne mogu pobrat rak s 23 godine JELDA?! Ne bi bilo fer. Fakat ne bi.

Imam opsesiju da se gledam u ogledalo onak ful dugo. I pričam sama sa sobom. Ne znam, ovo prvo (za ogledalo) je valjda već i normalno bar za nas žemske, al ne znam baš da itko bleji u ogledalo i priča sam sa sobom. Ono, da se gledam dok pričam sa sobom. Ili imam osjećaj da pričam s nekim dok gledam sebe u oči? Oči u oči. Friki.
Uglavnom kad odem oprat zube pa blejim u sebe još nekih pol sata.

Pokušavam definirati zaljubljenost. Ne znam, ne ide mi. Imam dečka 4 godine i ne znam jesam li zaljubljena u njega.
Imam i bivšeg dečka od prije 4 godine (prije ovog, jel) kojeg nisam vidjela barem 2 godine, a sjetim ga se svaki dan.
Ima i jedan frend s kojim sam se ljubila jednom (koji glupi izraz) i njega se isto sjetim svaki dan.
Hoću da mi netko kaže da (ni)je moguće biti zaljubljen u tri osobe istovremeno. Valjda.

Već sat vremena guglam super poslove u Dubaiju. Šteta što sam žensko.

Prošlo je jedan, jedan ujutro ili jedan u noći, ne znam koji je bolji naziv.
Nisam ni tužna, daleko od veselog, više nekako razočarana samom sobom. Jer ne radim dovoljno, jer ne postižem dovoljno. Ne znam jesam li samo lijena ili je nešto drugo izvan moje moći u pitanju.
Uglavnom se osjećam krivom.
Zato što je jedan sat, a ja još uvijek ne spavam. Zato što sam zadnju lovu (maminu lovu, ne moju) potrošila na puder i boju za kosu. Zato što pušim kutiju na dan i imam ovaj odvratan okus cigaretnog dima u ustima koji me svake sekunde podsjeća na to da si kratim život za koliko već sekundi svakom cigaretom.
Osjećam krivicu jer sam zaboravila sačuvati dijete u sebi. Ne znam povratiti taj osjećaj, tu atmosferu kad je sve bilo šareno i kada nisam grizla nokte, tu lakoću podnošenja. Svega.
Imam 23 godine, diplomirat ću za 9 mjeseci. Ne znam kud ću, gdje ću, hvata me panika.
Loše mi je, a opet mi je dobro. Uglavnom mi se plače.
Ma uglavnom se osjećam krivom zbog nečega, a ne sjećam se više zbog čega.

????
Ne znam.